Povijest
MDMA su prvi put sintetizirali Merck-ovi farmaceuti (Njemačka) 1912, a patentiran je 1914. U to doba MDMA nije bio testiran na ljudima. Izumljen je tijekom istraživanja pomoću kojeg je trebalo pronaći lijek za mršavljenje. MDMA nikada nije došao na tržište radi nuspojava uočenim na laboratorijskim životinjama. 1950. godine ga je ogranak CIA-e u suradnji sa vojnim odjelom za kemijska istraživanja testirao u vojne svrhe, opet na laboratorijskim životinjama, no nije primijećen nikakav učinak koji bi zanimao.
Otac Ecstasyja, ili kako on sebe sam naziva “poočim”, je Alexander Shulgin, koji je nakon što je diplomirao na University of California and Berkeley, dobio posao kao 
kemičar istraživač u kompaniji Dow Chemicals, za koju je izmislio profitabilan insekticid. Za nagradu je dobio svoj vlastiti laboratorij i razriješene ruke u istraživanju. Nakon što je iskusio uzbuđujuća iskustva uzimajući Meskalin, Shulgin je iskoristio priliku istraživanja fenetilaminske skupine spojeva (i meskalin i MDMA uz mnoge druge halucinogene spadaju u tu grupu). Prihvaćen test na psihodelične efekte je bio taj da se promatra promjena ponašanje riba tijekom obračuna, nakon što se supstanca dodala u vodu, no budući da ribe ne mogu govoriti, počeo je isprobavati djelovanje na sebi.
S obzirom na to da je njegova tvrtka bila osramoćena svojim imenom pored patenata popularnih uličnih droga, Alexanderu je uručen otkaz. No on je ipak nastavio testiranje novih spojeva na sebi i odabranoj grupi prijatelja više godina. Njegov pristup psihodelicima je bio kao botaničarev prema biljkama; specijalizirao se za fenetilamine i detaljno opisao razlike i utjecaj svakog pojedinog u grupi. Svoja iskustva je opisao u knjizi “Phenetilamines I Have Knovn And Loved” - PiHKAL. MDMA je samo jedna od 179 opisanih fenetilamina, ali se najviše približava njegovoj ambiciji pronalaska terapeutske droge.
Ecstasy je u ranim godinama istraživanja davan psihički oboljelim osobama u svrhu lakšeg otvaranja prema psihoterapeutu. Ali budući da u različitih osoba djeluje u različitim dijelovima mozga nije u potpunosti primjenjiv u takove svrhe (radi neurotoksičnosti).
Široka popularizacija upotrebe ecstasyja se dogodila u godinama 1984-1985. Promatranja testnih životinja su pokazala da djelovanje MDMA uzrokuje promjene u mozgu koje uzrokuje nepravilnosti pri djelovanju dopamina i serotonina, pa je Ecstasy 1985 u SAD-u proglašen ilegalnim. Po DEA (Drug Enforcment Administration) je klasiran kao C1 droga (najviša kategorija). Još prije je u Velikoj Britaniji ilegalizirana svaka supstanca dobivena derivacijom iz N-alkil-alfa-metilfenetilamina supstitucijom prstena sa alkilandioksi supstituentom. Pod tu zabranu spadaju gotovo svi amfetamini, uključujući MDMA, MDA, MDE, itd. Narkotici klase A spadaju u najkontroliraniju grupu droga u GB.
Od tada do danas ecstasy je na svom križnom putu jer postoje tri struje ljudi od kojih svaka od ecstasyja očekuje drugo. Pravosuđe raznih država želi MDMA ilegalnom. Razne organizacije kao što je MAPS bore se za legalizaciju, i korištenje MDMA kao psihoterapeutskog inhibitora negativnih reakcija i općenito za liječenje raznih psihičkih poremećaja kao što je PTSD (eng. Post traumatic Stres Disorder, hrv. PTSP - Post Traumatski Stresni Poremećaj ili Vijetnamski sindrom), te tumora itd. Osim te dvije, tu je i treća skupina u koju spadaju korisnici. Oni samo žele ecstasy, drugo i nije toliko bitno. Samim time postoje tri verzije povijesti koje zapravo i nisu bitno drugačije jedna od druge, jedino što je veliki problem skupiti sve te fragmente u nešto cjelovito, jer svaka strana za neke događaje koji se kose s ciljevima, ne poriče ali ni ne spominje, a budući da konkretnih podataka o ecstasy-ju ima vrlo malo to je velik problem. Kako netko može saznati nešto o čemu nitko ništa ne zna, niti o tome igdje piše.
BORISLAV DOPUDJA 2000.*Pogledaj "CC" ispod za informacije o autorskim pravima