Stipe Božić, intervju - 2005.
Članak je spreman za ispis.
Koliko čovjek treba biti snažan da bi savladao najveće planine svijeta?
Na ovogodišnjem Interliber sajmu u Zagrebu, Stipe Božić je bio domaćin na prezentaciji svoje nove knjige - Svete planine svijeta. Kad čovjek razmišlja o osobi koja se uspela na gotovo svaki veći vrh na svijetu, koja je bila u dubokim špiljama i koja je uz sve to ostala živa da priča o tome, najlakše je zamisliti nekog diva. A onda potpuno svakodnevan čovjek, kao vi ili ja, sjedi sa mikrofonom u ruci i u vrevi sajma staloženo pripovijeda slušateljstvu kako je to penjati se. Duh tog čovjeka je div.
Stipe je alpinist, pisac, fotograf, filmski snimatelj i redatelj. Za svoj je rad primio brojne nagrade, a dive mu se i poznaju ga ljudi u cijelom svijetu. Više možete pročitati na www.stipebozic.com.
Pročitajte intervju sa Stipom Božićem:
Kako ste se počeli baviti alpinizmom?
Alpinizmom sam se počeo baviti kao vrlo mlad. Zapravo je najvažnije bilo društvo, a i volio sam uvijek prirodu i putovanja. U to doba u Splitu je postojalo društvo koje se bavilo penjanjem i alpinizmom. Jedan od članova me privukao, rekao je, znaš to ti je dobro, malo penjanje, i tako, pa otići ćemo u Alpe i slično. Onda sam došao u alpinističku školu, i na tim predavanjima su prikazivali dijapozitive i pripovijedali doživljaje sa putovanja. To me je zainteresiralo tako da sam slijedeće godine i ja počeo. Mislio sam da će to biti samo preko vikenda, no kako mi je dobro išlo, malo po malo, jedan uspon, drugi uspon, pa ekspedicija, i onda je to sve postalo nekako ozbiljnije, iako i danas mislim da mi je to samo hobi.
Kako zarađujete za život? Što vam je posao?
Trenutno radim na televiziji, to mi je posao već 15 godina, iako je koji put sve to spojeno, napravim neke priče o hobiju i tako. Redatelj sam na posebnim projektima. Uglavnom radim svoje ideje, prvo što sam napravio je bio jedan film o penjanju, kasnije neke serije, pa Sedam vrhova (tako se zove i druga od tri knjige koje je Stipe napisao, o najvišim vrhovima na svih sedam kontinenata), Krš i more, Dubine, pa Jedrenje, svašta sam radio, preko sedamdeset filmova sam napravio u znanstveno obrazovnom programu. Radio sam i neke neovisne filmove o penjanju, a primio sam i dosta nagrada na festivalima.
Xatanga Sibir. Foto by Stipe Božić.
Vaša putovanja traju dugo, kako pronađete vremena?
Svaki čovjek ima svoj godišnji odmor i ima svoj hobi, a dobra kombinacija je ako uđeš u neki dobar časopis ili novine, pa ako kažeš da ćeš napraviti priču iz Nepala, pustiti ćete i otići ćeš tamo. Ili nešto slično. I tako, kombiniraš posao i hobi. Uzimali smo i neplaćeno godišnji, - mjesec dana plaćeno, jedan neplaćeno i to je to.
Lthose. Foto by Stipe Božić.
Da li ste na svojim putovanjima odsjedali u hostelima?
Jedno vrijeme u početku, a i kasnije smo odsjedali u hostelima. Kada imaš ograničen budžet to je super, prilično isplativo. Hostel znaš kakav je, netko ti ga je preporučio, nađeš ga i ako bude prihvatljiv, dobra cijena, super to bude. Naprimjer - zadnji put smo bili u hostelu u Kanadi u White Horsu (glavni grad provincije Yukon), kada smo išli na Mont Logan, drugi po visini vrh u sjevernoj Americi, i super je bilo. Ti hosteli su stvarno uredni. Nije sad da su sobe prepune ili slično, hosteli u kojima sam ja bio su svi bili uglavnom vrlo lijepi i uredni.
Što je važno ako se netko želi penjati?
Moraš imati motiv, neki izazov. Moraš imati znanje, koje odnekuda trebaš dobiti, bilo sam ga steći, bilo u školama. Možda na nekim lakšim penjanjima, kasnije sve težim i težim. Osim toga, nije samo o penjanju riječ, nego ako putuješ isto ti treba znanje, moraš imati motiv za putovanje, moraš znati zašto to radiš. Ako samo putuješ da putuješ, ili penješ da penješ, to je ništa.
Baltoro. Foto by Stipe Božić.
Kako to da ste počeli snimati svoje izlete i pisati o njima?
Imao sam odlične učitelje u početku, oni su me učili da ako ideš negdje, odeš tamo i vratiš se, to jest dobro. No uvijek se nastojalo ukazati na to da je dobro ako znaš pisati, ili naučiš malo bolje pisati i snimati, fotografirati ili što ti već odgovara, pa da i drugi vide taj kraj. Mnogima nije moguće otići tamo. Ta pripovijetka, pripovijest je sama po sebi dar Božji kad nekomu daš. Mene su motivirali tako da sam ja odmah ispočetka počeo fotografirati i snimati, tako da sam kasnije napisao stotine članaka, feljtona, pisao sam za književne časopise, a knjiga Svete planine svijeta je moja treća knjiga. Pored toga, snimio sam i izrežirao puno emisija. Bilo bi dobro kada bi netko imao iskristaliziran motiv, i onda u skladu sa motivom napravi obrazovanje. To bi svakako bio lakši put. Napraviš novinarstvo, imaš motiv i izazov i onda si pravi. No obično naše školstvo i naš sustav nas nekako natjera da idemo u ono što na početku i ne želimo, možda neku tehničku struku, a nismo zato i to ne znamo, nije nam nitko znao otkriti. Eh, to je normalno, ljudski, u svim sredinama. I onda kasnije otkrijemo da mi nismo za strojeve, nego da nam bolje ide kist ili pisanje ili kamera i slično. Dobrobit današnjeg društva je to da možeš promijeniti struku. Zato sam ja sretan da nisam samo završio nešto za održavanje i izgradnju nekih strojeva, nego da radim ovo što sad radim, jer sam otkrio da je to baš za mene. To mi leži, uživam u tome raditi, dobro prolazi kod kritike i publike i to je to.
Koliko je važna oprema? Koliko treba paziti na opremu?
Treba je poznavati, treba je paziti i održavati, i naravno treba je imati. Treba se savjetovati sa drugima. Oprema je vrlo bitna, ali opremu za Mont Everest možete kupiti u bilo kojoj trgovini. Izađete iz trgovine i imate opremu za Mont Everest. To nije problem, danas se relativno lako dođe do nje. Ali, to da vi dobijete znanje za koje vam je potrebno za upotrijebiti tu opremu za ponašati se gore na planini, za penjati se, treba puno više vremena. To ne možete kupiti. Iskustva možete skupiti u alpinističkim školama, škole su općenito vrlo pozitivna stvar. Tu je tradicija izvrsna, i to u svim našim društvima. Tu se stekne zapravo to znanje i iskustvo potrebno za početak. Onda druženje sa starijima, i odlazak u planine sa starijima itd., pa se nauči kao i u svemu.
Askole Batistan. Foto by Stipe Božić.
Što se jede kad odete negdje?
Jedemo uglavnom domaće, lokalnu hranu uglavnom. Za gore nastojimo da bude hrana koju volimo jesti, znači da bude što je moguće više tekućine, juha, nekih čajeva i slično. Malo se konzerviranog nosi, konzervirano je teško, tako da uglavnom idemo na juhe, medove, čajeve i slično. Kada krećemo negdje, uglavnom ponesemo za onoliko koliko ćemo biti. Obično ti usponi traju po par dana. Za tri četiri dana možeš ponijeti ono što ti treba.
Kakav je osjećaj biti na vrhu svega?
Nije to toliko pogled, pogled je normalna stvar, čovjek se nagleda pogleda. No taj osjećaj da ste vi to završili, da je to gotovo, da ste napravili nešto što drugi nisu mogli i na kraju krajeva da je to konac nekih napora i muka. Kad se sve to skupa skupi, i kad ste tako visoko i onda pogled unatrag prema doma, prema porodici, prema prijateljima, sve se to nekako sažme u neki osjećaj koji je fantastičan. Pri tome mora biti glava bistra da si rezervirate psihičku i fizičku energiju za spust dolje. Da preživite.
Povratak na vrh stranice.
Kompletna lista tekstova Vrh stranice
Kronološki poredana lista članaka, vodiča, priča, pjesama...
- Opće dobro - članak, 2007.
- Duboko plavo nebo - članak, 2006.
- Nacionalni park Paklenica - članak, 2006.
- CSS preload - vodič, 2006.
- Prevariti Google - članak, 2006.
- Dubravko Mataković - intervju, 2006.
- Nebeski divovi - baloni na topli zrak - članak, 2006.
- Stipe Božić - intervju, 2005.
- Tillmann Waldthaler - intervju, 2005.
- Cannondale P-bone - recenzija i modifikacija, 2004.
- FSA Orbit Extreme Pro headset - recenzija, 2004.
- Adapter za vilice bicikla - članak, 2004.
- Bumbari - članak, 2004.
- Krpelji - članak i eksperiment, 2003.
- Rastavljanje Shimano XT ručica mjenjača - članak, 2003.
- Smajli :-) - članak, 2003.
- 235 - priča, 1997.